7 razloga zašto Bosna i Hercegovina neće biti normalna država za život dok se ovo ne promijeni

Mnogo volim zemlju u kojoj živim! Volim prirodu koju imamo. Planine. Rijeke. Pećine. Obožavam tu divljinu do koje uvijek lako možeš da dođeš. Kuhinja moje mame i dalje je najbolja koju sam probao, a naši ljudi su najtopliji narod koji sam ikada upoznao. Ozbiljno.

Nakon proputovanih 45 zemalja, Sarajevo i dalje nosim u srcu. Znam da nije ni najljepši, ni najveći, ni najbolji. Znam da ima milion problema i mana. Ali, meni je poseban. Ima neki šmek. Tu sam i potekao. Stvorio fin krug ljudi oko sebe. Prosto mi je fino. Volim i Banja Luku i Mostar i mnoga druga mjesta, ali ovdje sam potekao i ovdje bi se tako dobro moglo živjeti, samo da se srede neke stvari. Ima toliko toga šta mi ne primijećujemo, što je dobro ovdje, jer nam je Bogom dano. Klima, koja je idealna. Ne živimo u pustinji, niti po Sibirima. Imaš svega, taman da se poželiš. Imamo čiste rijeke, čistije nego većina drugih zemalja. Na idealnoj smo lokaciji. U centru svijeta faktički. Imamo dobre i obrazovane ljude. Pametne ljude, koji mogu da doprinesu ako im se da šansa. Naša zemlja je divna, ali naša država pravi probleme.

Nerviraju me neke stvari u njoj. Boli me duša kad shvatim koliko bi se fino moglo živjeti ovdje, ali uvijek ima neko ko to koči. Što je nekolicina svojim razmišljanjem uspjela da istjera stotine hiljada ljudi iz zemlje, koji su na kraju digli ruke od svega.

Boli me kada vidim da pametni ljudi koji završavaju teške fakultete, rade za neku siću. Doduše, ne slažem se ni sa komentarima da smo zemlja trećeg svijeta i te priče. Nismo ni blizu toga. Mi smo vjerovatno posljednja zemlja prvog svijeta, ali opet smo dio prvog svijeta, uz sav kriminal, korupciju i gluposti koje se dešavaju ovdje. Jednostavno, jer smo Evropa.

Zato sam i odlučio da si pustim duši na volju i pokažem 10 stvari koje mi smetaju kod nas. Evo zašto mislim da Bosna i Hercegovina neće biti normalna država za život, dok se ove stvari ne primjene.

1. Zato što je birokratija ušla u sve pore našeg života

Nešto što zaista ne mogu da shvatim ovdje. Kako je moguće da je sve toliko komplikovano? Da za sve treba ići na 100 mjesta, tražiti 100 pečata. Ovjeri ovdje, ovjeri tamo. Samo te šalju iz kancelarije u kancelariju.

Neki dan otac i ja osnivali udruženje. Trebalo nam mjesec dana da sakupimo dokumente i nekih 548915793 poziva da saznamo da li su nam dokumenti ispravni. I onda mi tamo neka žena još zaprijeti , ako nešto ne bude u redu, da će da me odbiju.

Skoro sam sa djevojkom iz inostranstva išao u policiju za strance da se prijavi da živi ovdje. Tražili joj 19 dokumenata da donese da bi joj dali dozvolu. 19 dokumenata! Da ne pominjem da se pola stvari plaća.

Vrh sistem, nema šta.

Nekako, u zadnje vrijeme konstantno pišem o Gruziji kao primjeru pametnog razvoja. Mnoge stvari u Gruziji, svjetlosnim godinama su ispred nas. Ne biste vjerovali. Nebo i zemlja. Posebno kada je riječ o birokratiji.

Prije nekih desetak godina, napravli su ljudi Salu za javne službe (Public service hall) u svakom većem gradu u zemlji.Sve javne institucije koje su do tada bile rasparčane po gradu, stavili su u JEDAN JEDINI OBJEKAT!

Znači, apsolutno sva mjesta gdje ste nekada išli po dokumente, sad su u jednoj zgradi. Svaki dokument koji vam je potreban, dobijate ovdje! Svaki. Bez izuzetka.

Nema CIPS-a, ZIBL-a, sobe 16 i ko zna čega još. Sve je tu. Više od 400 usluga na jednom mjestu.

Ukoliko vam treba slika za dokument, postoje posebne kabine u koje sami uđete, ubaciti 1 evro i u roku od 10 sekundi dobijete 4 svoje slike. Može i 4 različite da dobiješ, pa biraš na kojoj si ljepši.

Ako tražite bilo kakvu informaciju, vezanu za otvaranje firme, dozvole za izgradnju, sklapanje braka, vađenje pasoša i slično, sve ćete dobiti u roku od par minuta.

– Dobar dan, dobar dan. Mogu li dobiti to i to.
– Može, naravno. Evo izvolite.
Kraj priče. Dvije minute. Još vam se i osmijehnu na kraju.

I eto, jedan sasvim jednostavan način da se olakša život. Da se uštedi vrijeme ljudima. Da se izbjegne stres i nervoza.

2. Zato što su politika i rijalitiji jedino o čemu se ovdje priča

Hmm.

Pa ovako.

Običan građanin zna koju imovinu posjeduju Mile i Bakir. Kuće, stanovi, šta voze. Zna i gdje im rade djeca, žena i uža familija. Često između sebe prepričavaju koliko je koji ukr’o i psuju im majku negdje u kafani dok ih niko ne čuje. Svaka druga emisija na TV-u kao gosta ima par političara koji bacaju hejt jedan na drugog i sve vrijeme presipaju iz šupljeg u prazno, a u suštini su vjerovatno jarani koji su zalomili u kafani nakon svega zajedno.

Teme o ratu i dalje su vrlo aktuelne, a Haški sud doskora je bio u svakom mogućem mediju.

Svako malo krenu sa pričom o ratu i buđenju nacionalnog ponosa, jer je to jedino za šta mogu da se uzmu. Svjesni su da nam je ekonomija u rangu afričkih zemalja, te da malo toga dobrog i značajnog za život običnog čovjeka može da se navede.

Samo spominju ove tri riječi: Srbi, Bošnjaci i Hrvati.

I ko je kriv.

A u suštini, sve je to isto. Svi smo mi narod sa istim problemima i željama. Svi mi želimo da živimo u normalnim uslovima i da pružimo dostojan život svojoj djeci. Svi volimo popiti, pojesti. Družiti se. Volimo otputovati negdje i opustiti se. Svima nam je u isto vrijeme hladno i toplo. I sve to komentarišemo na istom jeziku.

Samo su nas godinama ubijedili da smo drugačiji. Isprali nam mozak svojim glupostima.

Jer od toga oni žive.

Od ovog banana sistema u kojem su Zadruga, Parovi i zmaj od Šipova najgledanije stvari na tv-u, a edukativne i sportske emisije gotovo i da se ne prate više.

3. Zašto što u centru gradova godinama mogu nesmetano stajati razrušeni objekti

Nedavno je jedno olujno nevrijeme načinilo veću materijalnu štetu u Banjaluci. Sa nekih zgrada su padali i krovovi, a slomljeno drveće je uništilo i pojedine automobile. U samom centru Banjaluke, odnesena je i tenda koja godinama pokriva hotel u pokušaju. Od kad znam za sebe, ogromno platno sa natpisom Zepter hotel, prekriva hotel, koji je nekada započet i nikada završen.

Kako je moguće da razrušen objekat stoji u epicentru grada toliko godina?!

Pa ovo je vjerovatno prvo što turisti vide kada dođu u Banjaluku! Kakvu im sliku šaljemo, ako ostavljamo nešto ovako?

Ali, ovo nije samo slučaj sa Banjalukom. Čitava zemlja jako malo radi na svojoj promociji. Na svom imidžu.

Ako pitate strance zašto im se dopada Bosna i zašto dolaze ovdje, odgovor bi mogao da se sumira u ovo: Egzotična zemlja u Evropi sa prelijepom prirodom.

Zašto smo egzotični, znaju oni sami. Da imamo prelijepu prirodu, ne treba niko da nam kaže. Ali zašto ne iskoristimo tu prirodu?

Jedno pitanje za vas…

Šta vam prvo padne na pamet kada kažete Brazil, hm? Neke plaže, Rio, dobre žene, fudbal, sunce…

A Bosna?

Vjerovatno je to rat, napaćen narod i slično.

Kroz priču sa mnogim Brazilcima koji žive tamo znam da su napaćeniji od nas. Da je korupcija možda i veća nego ovdje. O kriminalu da ne pričam.

Ali su uradili dobar marketing.

Brazil!!!  Pa samo ime već zvuči egzotično.

Marketing, marketing i samo marketing! Promijeniti imidž zemlje u očima drugih ljudi je užasno teško i zahtjeva vremena. Ali se može. Sigurno. Kroz mnogo pozitivnih priča. Iskustava. Kroz kampanje kao što radi Hrvatska.

Garantujem da ako damo Bosnu i Hercegovinu Nijemcima ili Japancima, da će napraviti čudo. Jednostavno imaju takav mentalitet. Izraelci pogotovo. Ljudi žive u sred pustinje, a jedan su od najvećih izvoznika mnogih poljoprivrednih kultura.

A mi i krompir koji raste svugdje okolo počeli da uvozimo.

4. Zato što sistem obrazovanja iz godine u godinu dovodi do toga da je sve više nezaposlenih ljudi

Za pet godina BiH je napustilo više od 173.011 ljudi ili 48.932 porodice, a tokom posljednje 23 godine državljanstva BiH odreklo se 73.478 građana.

Ali ne znam šta je ovim ljudima, iskreno. Šta idu u tu Njemačku i Švicu kad se kod nas najbolje živi.

“Na zapadu ljudi moraju da rade po dva posla kako bi isplatili režije.” kaže naš predsjednik.

Vas 173.000, jeste vi pročitali ovo? Shvatate li da ćete tamo morati raditi po dva posla da preživite samo?

Naime, u veći normalnih zemalja, postoje određena ograničenja koji fakultet može upisati koliko ljudi. Normalno, zar ne?

ARGENTINA: Ukoliko si odličan učenik, upisuješ šta želiš. Bilo koji faks. Hoćeš da budeš doktor. Upišeš medicinu. Vidiš se k’o neki menadžer. Ideš na ekonomiju. Slobodan izbor.

Ukoliko si imao neke trice i četvorke, dobićeš na izbor par fakultelta koje možeš da upišeš, koji su deficitarni. Recimo Elektro i Prirodno matematički. Ukoliko te ne zanimaju ova dva faksa, nećeš upisati ništa. Jednostavno.

A ukoliko si jedva završavao školu, šanse su da nećeš moći ništa ni da upišeš. A ako budeš mogao nešto upisati, biće to neki faks koji vjerovatno ne želiš da studiraš.

I to je to. Čist račun, duga ljubav. Koliko daš, toliko dobiješ.

Onda svakih nekoliko godina, ukoliko vide da dolazi do prezasićenosti nekoga kadra, potpuno zatvore taj smjer jednu godinu, kako ne bi došlo do prezasićenja određenih zanimanja.

A šta je kod nas?

Svi upisuju samo pravo i ekonomiju. Po 500 ljudi svake godine. Još privatni fakulteti. I onda na birou stotine nezaposlenih pravnika i ekonomista.

Da se ja pitam, zatvorio bih oba ova fakulteta na određen period za nove studente! Ne ide više ovako! Koja je poenta da ljudi završavaju nešto, ako ni izbliza ne postoji toliki broj radnih mjesta za njih u zemlji?

5. Zato što nas od malena uče pogrešno

Da se razumijemo, većina roditelja ima jednu zajedničku osobinu, što te ne guraju u vatru. Što ti ne daju da radiš ništa, već samo “tvoje je da sjediš i učiš” a mi ćemo se pobrinuti za sve.

Kontam da barem pola porodica kod nas razmišlja ovako. Dok si na faksu, ne daj bože da radiš pa propuštaš ispite. Samo završi faks i ništa se brini. Mi ti plaćamo sve. Ti samo sjedi i radi.

Super je ovo, iskreno. Nemaš briga ni problema.

Ali upravo zbog ovakvog načina razmišljanja, imamo situaciju da momci i cure žive sa roditeljima sa 30 i kusur godina.

A šta je na zapadu?

Većina ljudi počinje da radi oko 20-te. Neke obične poslove. Čisto da se osjete kako je zaraditi novac. Da osjete kako je da se brinu za sebe. Neosporno je da je kod nas mladim ljudima gotovo nemoguće naći posao, ali je pogrešno što nas svi uče da je naše samo da učimo.

Upiši barem neki kurs jezika ili nešto dok si na faksu. Nauči neku vještinu. Diploma danas ti ne znači ništa, ako nemaš znanje, a na faksu ćeš ga rijetko dobiti.

6. Zato što ova zemlja nema ono što je najbitnije – viziju

Najveći i vječito postojeći problem. Otkad znam za sebe isto nam je. Tu i tamo neke sitne promjene. Ali se ništa korijenito ne mijenja. Imam osjećaj da dugorčni plan u Bosni ne postoji, te da se samo pokrivaju budžetski deficiti i minusi i time kupuje mir u narodu. Nisam neki ekonomista, ali vjerovatno smo već davno bankrotirali s obzirom kolike kredite od MMF-a uzimamo, samo još to neće da nam kažu.

Zamislite da igrate neku video igricu, te da imate ograničen broj života.

E pa u Bosni je GAME OVER.

Kraj igrice. Nema više života.

Jedino što možemo uraditi je napraviti NEW GAME.

Novi sistem. Onaj sa vizijom i jasnim ciljem kako ćemo se razviti. Kako ćemo riješiti probleme koje imamo. Treba nam strategija na svakom polju.Dok toga ne bude, ovo nikada neće biti normalna zemlja za živjeti.

7. Zato što su naši problemi ipak neki drugi problemi

I pored svih problema koje imamo, najgore od svega je što naši političari mažu oči ljudima, sa pričama o odvajanju i nekoj podijeli, jer je to jedino o čemu mogu da pričaju. Ne priča se o ekonomiji, privredi i svemu onome što mi nas kao ljude trebalo da zanima, već se priča više o nekakvim podijelama, koje mi istinski ne želimo. Ubjeđuju nas da će se naši problemi rješiti ako svako uzme svoj komad zemlje i nastavi dalje. Imam osjećaj da kad bi se taj scenario desio, tek tada bi svi ostali zatečeni, jer ne bi znali šta dalje. Mi godinama nemamo nikakav drugi cilj osim toga. A najveću ironiju predstavlja činjenica da smo zapravo svi isti, osim što jedni jedu svinjetinu, a drugi ne i drugačije obilježavamo tih 3-4 dana u godini. Jedan narod koji priča jedan jezik. Samo su nas u jednom periodu ubijedili da treba da ga zovemo drugačije. Umjesto da pokušamo olakšati život sebi u onim stvarima koje su nam zajedničke u preostalih 360 dana u godini, mi se uporno držimo tih 5 dana. I konstantno tjeramo inat jedni drugima. Kod nas se odavno ništa ne radi iz potrebe, nego iz inata.

(Dio teksta preuzet od komentara Svjetskog putnika).

Please follow and like us:
Share this:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial