Priča iz Bavarske: Otići ili ipak ostati?

Obilazeći glavni grad savezne pokrajine Bavarske, stiče se domaći dojam: u svakom momentu možete naletjeti na Sarajliju, Tuzlaka, Mostarca, Banjalučanina…

Krov je u obliku šatora, a pokriva dio stadiona, dvoranu i bazen, te se smatra remek-djelom savremene arhitekture München.

Za mene, dva sinonima: grad piva i grad BMW-a. Treći se potkrao, spoznala sam ga tokom boravka u ovom poslije Berlina najpoznatijem njemačkom gradu, a to je naš narod. Priče i velike brojke masovnog odlaska naših ljudi u Njemačku bile su mi u glavi, ali ne toliko stvarne dok ih čovjek ne doživi. Čuje se BHS jezik ama baš na svakom koraku, piše Berina Bahtanović za Oslobođenje.

“Zašto jezik niste vježbali pričajući sa komšijama”, upitao je njemački poslodavac na intervjuu za posao moju prijateljicu Amilu. Kroz smijeh mu je odgovorila da u njenoj zgradi od nekoliko spratova žive Bosanci, Hercegovci i Hrvati. Istina živa. U shoppingu naglas kažem “ne vidim ovdje crne farmerke”, a radnica mi odgovara: “Možete ih pronaći na desnoj polici.”

Razgovarajući sa našim ljudima, shvatam da nije istinita priča kojom nas truju naši političari, mediji i narod koji nije najbolje upućen: “Tamo ima posla samo za njegovatelje”, “Bolje ovdje raditi, nego vodati i prati stare Švabe”… Nije istina. Naši ljudi su zaposleni u jakim kompanijama. Upoznala sam ih nekoliko. Samo na putu do Münchena desetoro njih sa različitih (povisokih) pozicija. Neko je otišao u posljednjih pet-šest godina, a ima i onih koji su otišli prije 15. Žena, nadimkom Dada, koja je otišla pred sami rat 1990. godine, inače medicinska sestra, priča mi: “I onda je narod masovno išao, samo se nije pričalo toliko.”

– A zašto, pitam je.

– Pa, sistem je loš. Narod bježi od sistema, a ne što mu je volja. Pa, samo pogledajte koliki je dječiji dodatak u BiH, a koje su peripetije da se izganja.

Kažem joj da dijete kod nas dobija od 14 do 42 KM. A to nije dovoljno ni za pelene.

– Razlika je velika. U Njemačkoj djeca do 18 godina dobijaju mjesečni doplatak od 190 eura, a kada se počnu školovati, ta cifra bude veća, govori Dada.

Vozač kombija se uključuje u naš razgovor, dobacujući da i on odlazi.

– U Düsseldorf. Završio sam nivo B2 na Goetheu. To mi je taman da mogu početi raditi. Viza je gotova za koji dan. Idem, reče vozač sigurnim tonom.

Kroz glavu mi prolaze pitanja. Ko će ovdje ostati? Kako oni žive? Kako mi živimo? Zar nas iz vlastite države protjeruju?

Dođoh u München. Druženje s prijateljima koje nisam dugo vidjela ispunilo me je. Obišli smo centar, koji i nije tako veliki. Može se iz uličice u uličicu brzo obići pješice. Marienplatz je centralno mjesto s očaravajućom neogotičkom palačom Neues Rathaus, Novom gradskom vijećnicom. Tu mještani i posjetitelji šetaju pored uličnih zabavljača, uživaju u restoranima i na terasama koje gledaju na sam trg.

Na putu prema sjevernom dijelu Münchena, gdje je čuveni stadion Allianz Arena na kojem igra FC Bayern München, proći ćete pokraj Olympiaparka. Park ima uređena brda, umjetno jezero, komunikacijski toranj i sportske sadržaje. Krov je u obliku šatora, a pokriva dio stadiona, dvoranu i bazen, te se smatra remek-djelom savremene arhitekture.

Okolica Münchena obiluje jezerima. Starnberger See je najpopularnije, a nudi atraktivna mjesta za kupanje, jedrenje i surfanje. Ko, pak, želi prošetati, popiti kafu, ručati ili večerati, nudi mu se veliki izbor.

Ne vraćaju se u BiH

U centru Münchena zatekla sam se dok se održavala LGBT povorka ponosa. Skupina od stotinu ljudi mirno je pričala zahvaljujući FC Bayern što će se, umjesto regularnih korner zastavica, vihoriti one u duginim bojama. Na taj način Bayern je, iako već otprije poznat kao klub s vrlo liberalnim stavovima, potvrdio svoj status borca za jednakost, ravnopravnost i moralne vrijednosti.

Brzo je prošlo mojih sedam dana u Bavarskoj. Vrijeme je bilo za povratak. Za realnost. Petoro ljudi u kombiju. Svi turistički idu prema Sarajevu, svom rodnom gradu, a samo ja se vraćam poslovnim i porodičnom obavezama. Osjećala sam se kao uljez. U svojoj državi, u svom gradu. Pa valjda bi oni trebali, mislim se, ja sam ostala, a oni su otišli. Moje razmišljanje prekida žena koja kaže da je ostavila i muža i djeca u BiH i otišla u München za boljim životom.

– Riskirala sam, a potajno sam znala da ću uspjeti. Ubrzo sam i njih dovela na priključenje porodici. Nikad se ne bih vratila, ističe ona. Čula sam i one koji govore: Kad zaradim 100 hiljada, vraćam se u BiH da nešto pokrenem.

Kako god, od 1. januara 2020. biće dovoljno pronaći poslodavca, potpisati ugovor i bez vize uputiti se u ne tako daleku nam Njemačku. Nesumnjivo je da će još više ljudi otići u potrazi za životom dostojnim čovjeka. A šta preostaje BiH?

Izvor: oslobođenje/ Foto: Berina Bahtanović

Please follow and like us:
Share this:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial