FIKRET ALIĆ ZA HAYAT: PRERUŠIO SAM SE U ŽENU DA ME NE UBIJU, A ONDA SU ME IZVELI SA GRUPOM CURA ZA SILOVANJE

Fikret Alić danas izgleda kao zdrav sredovječni muškarac, nimalo nalik izgladnjeloj figuri fotografiranoj iza žičane ograde logora Trnopolje 1992. godine.

Uznemirujuća Alićeva fotografija s ispijenim licem i istaknutim rebrima, okružen ostalim logorašima u srpskom logoru postala je jedna od najprepoznatljivijih fotografija agresije u BiH.

Alić danas živi mirnim životom. No, ni do danas se nije u potpunosti oporavio od vremena zatočeništva. “Čovjek iza žice”, kako su ga prozvali strani mediji, pretrpio je trajnu zdravstvenu štetu tokom dvomjesečnog boravka u logoru, a najviše su mu oštećeni bubrezi.

Alić je i u „Sudbini“ Hayat TV-a pričao kako se sjeća svega dok je bio zatočen, te kako se i dalje često noću budi progonjen noćnim morama. Ono što ga posebno ljuti je to što država, čini se, ne mari previše ni za njega ni ostale zarobljenike i žrtve mučenja po logorima u periodu od 1992. do 1995. godine.

  • U konc logorima, od Keraterma do Trnopolja, proveo sam 60 dana i nikada nisam dobio nijednu jedinu bosansku marku – kaže Alić.

Alić je dugi niz godina radio u Danskoj, koja mu danas isplaćuje invalidsku mirovinu.

  • Da nisam zaradio penziju u Danskoj bio bih poput bilo kojeg drugog bivšeg logoraša – čovjek bez ikakvih prava – nastavlja Alić.

U našoj emisiji pričao je kako su ga mučili, ali i kako se spasio pakla u kojem je bio.

Nakon što se njegova, ali i izjave i fotografije još nekoliko zatvorenika, pojavile u stranim medijima, srpski vojnici su ubili sve koji su se spominjali u novinama. Njega nisu uspjeli pronaći. No, svaku noć su ga tražili. Drugi su ga sakrivali, spašavali od smrti.

Danima je bio bolestan, glada… Danima je stalno povraćao, borio se sa diarejom… U takvim uslovima nije imao vode da se bar umije, a kamoli okupa…

  • Nekako sam se sakrivao 14. augusta 1992. godine kada su Srbi pokušali ukrasti konvoj žene, djece i staraca. Pokušali su to uraditi prije nego što nas je registrovao Međunarodni Crveni križ. Ujutro 14. augusta rekli su da žene, djeca i starci izađu ispred logora i uđu u pet autobusa. Razmišljao sam šta da uradim? Na sebe sam obukao šalvare, majicu, stavim maramu na glavu. Kada sam ulazio u autobus, rekli su koga vojno-sposobnog nađu u autobusu, da će ga ubiti. U strahu čovjek ne misli ni na što, samo da ostane živ. Vozili su nas. Prvi zastoj je bio u Kozarcu gdje smo čekali još neke autobuse. Blizu Turbeta, u Korićanima, tačnije na mjestu gdje izvire voda, zaustavili su autobuse. Rekli su da se idemo svi napiti vode i da im treba 12 cura za silovanje. Među tim curama, i u mene su uprli prst da izađem. Onda su nas poveli prema toj vodi. Jedan Srbin koji je išao iza mene, rekao je drugima: „Ova smrdi. Nju vratite u autobus!“. Tako da sam imao sreću da me vrate u autobus. Da su me otkrili, ubili bi me – potresna je priča bivšeg logoraša.  
Please follow and like us:
Share this:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial