Prođoh Bosnom i Hercegovinom u 25 fotografija kao malim dokazom ljepote ove zemlje

Fotografije u ovom albumu nastale su u periodu od 2010 godine do danas.

Fotografije u ovom albumu nastale su u periodu od 2010 godine do danas. Fotografisane su različitim modelima mobilnih telefona i fotoaparata u kratkim ili dužim pauzama na mojim putovanjima kroz Bosnu i Hercegovinu. Zbog nekih sam samo stao kraj puta na kratko, a neke su me zadržale i po nekoliko dana u ovim prelijepim gradovima. Nema dileme, ovo je lijepa zemlja a to tako rijetko primjećujemo. 

Aleksandar Trifunović 

View this post on Instagram

Mnogo volim da putujem ka Trebinju. Uzmem dan pred sebe. Vrijedi svake minute. Kanjonom do Jajca, zastanem gdje god mi se Vrbas učini ljepšim nego li kada sam išao prošli put, a prođem često. Posebno ranim jutrom kada izmaglice zavijugaju nad urkoćenom vodom i zakite ga dodatno. Na Makljenu ukočim čim ugledam obrise Ramskog jezera, kako li je samo lijepo. Sa te strane Makljena već počne da miriši Hercegovina. I vidi se za lijepog dana. Ako i ne, onda u Jablanici mora da ti zamiriši jagnjetina. Nikad se rođaci nije desilo da sam stao u neku od jablaničkih kafana, a da nisam zatekao nekog kog poznajem. Bilo je tu i susreta koji nisu za priču. E sada, razlog ovog pisanja, onaj pravac od Jablanice do Mostara, to je najljepši put kojim sam vozio i vozim. Na trenutke imaš osjećaj da ideš kroz Neretvu, a ne pokraj nje. Ponese me. Jednom sam tako vozio tom trasom, lagano, jer grehota je brzo proći. I padne ispred mene neki solidno velik i kvrgav kamen. Izbjegnem ga prvim, ali ga dočekam zadnjim točkom. Guma je pukla momentalno. Zanese se auto, i lijevo i desno i nekako se zaustavi na nešto malo proširenja sa desne strane. Malo je falilo da ga i doslovno provozam po Neretvi. Nisam se još ni snašao, a zaustavi se čovjek ispred mene, u nekom novom i naš narod bi rekao bijesnom autu. Pita me odmah kako sam, potapša me po ramenu. Kaže sve je vidio, i doda još da sam dobro prošao. Dok smo pričali, otvorio je moj gepek i izvadio rezervnu gumu. U nekim svjetlim hlačama, sjećam se, montirao je dizalicu,, skinuo razvaljenu felugu i gumu, postavio ovu iz gepeka. Ja u šoku, buljim i ne pomjeram se. Što od sudara sa kamenom. što od dobrote neznanca. Ustade on, prašnjav, ruke prljave od guma. Kaže mi, sjedi malo, odmori, nemoj odmah voziti još si rastresen. Pozdravišmo se i on ode. Godine su prošle od tada i svaki put kada prođem tim putem, i ne samo tad, ja pomislim na ovog čovjeka i na tu rijetku i lijepu . ljudsku gestu. I ako se ova ljudina prepozna u mojim redovima, ali nešto sumnjam da je na fejsu, neka ovi redovi budu mali znak pažnje sa moje strane. Ako ništa, da ne bude zaboravljeno. Da … Nego, ja ga ne upitah kako se zove.

A post shared by Aleksandar Trifunovic (@aleksandar3funovic) on

View this post on Instagram

Janjski otoci #janjskiotoci #šipovo #nature #voda

A post shared by Aleksandar Trifunovic (@aleksandar3funovic) on

Izvor: Buka

Share this:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Wordpress Social Share Plugin powered by Ultimatelysocial