Iz ugla PROSVJETNOG radnika Srbije: Nas niko ništa nije pitao

Zbog svega navedenog ovo nije 1. septembar kojem se radujem. Prvi put za 26 godina rada.

Sada krećemo u novu školsku godinu, ne da bismo pomagali učenicima da ostvare planirane ishode obrazovanja, već da pobijedimo sve zemlje u regionu.

Ta sumanuta trka za titulu lidera u regionu prelila se sa samog vrha vlasti i metastazirala po ministarstvima. U nju se uključio i Mladen Šarčević, pretvorivši pripremu za početak školske godine u svoju ličnu kampanju za ponovni izbor za ministra prosvjete. Ne o svom trošku, naravno, već o trošku nastavnika, učenika i njihovih roditelja.

Prolećnu nastavu su obilležili svakodnevni hitni dopisi Ministarstva prosvete, neprecizni i nejasni. Kraj avgusta su obilježila televizijska gostovanja kandidata Šarčevića, neprecizna i nejasna.

Kandidat tvrdi da je svim školama sve jasno, i da nije dobio zahtjev za pojašnjenjem ni iz jedne škole, nesvjestan činjenice da školama rukovode takođe kandidati, ali za reizbor na direktorsku funkciju, koji nisu ludi da ogole svoje nerazumijevanje prispjelih uputstava.

Nastavnici pitaju direktore, direktori školske uprave, a školske uprave lakonski odgovaraju – pratite uputstva. Pri donošenju odluka o modelima nastave prosvjetne radnike niko ništa nije pitao, po običaju, a bićemo odgovorni za sve. Odabran je model koji ne štiti ni pedagoške, ni zdravstvene principe. Škola „malo ovako – malo onako“ ne može da valja, a primorati đake na distancu na odmorima i oko škole je nemoguće.

Za to vrijeme kandidat Šarčević sa ekrana poručuje da svi u regionu čekaju da vide kako će Srbija, pa da preuzmu naš model. Prosvjetni radnici se nadaju da će bar zemlje regiona dobiti od Šarčevića odgovore koje mi nismo.

Recimo, šta znači „na platformi postavite samo neki zadačić“ ili „postavite učenicima koji uče onlajn svoju elektronsku pripremu“?

Ovo bi mogao da izjavi moler koji je krečio školu. Šarčević ne bi smio! Priprema za čas služi nastavniku i ne piše se za učenike. „Zadačići“ se postavljaju nakon što je gradivo objašnjeno.

Model učenja po kome se polovine odjeljenja smjenjuju svake nedjelje prihvatljiv je samo u slučaju da se nastavne jedinice ponavljaju, odnosno umesto jedne nedjelje, rade dvije. Jedino je to korektno prema učenicima. Ne mogu jedni da dobiju objašnjenje nastavnika u učionici, a drugi zadačić i pripremu za čas.

Zatim, problematična je i Šarčevićeva fascinacija obrazovnim programom na televiziji (to ne mogu biti časovi, jer je čas po svojoj prirodi interaktivan).

Kada je proglašena pandemija, Hrvatska je objavila da se snimaju TV časovi. Nisu prošla ni dva dana, počeli su da se snimaju i kod nas. Šarčević je sve vrijeme o njima pričao kao o nosećem stubu obrazovanja za vrijeme pandemije. U stvarnosti, ti časovi su donijeli probleme koji su se mogli izbjeći.

Bili su neusaglašeni sa planovima ogromne većine nastavnika, traženo je da se i TV program upisuje u dnevnik. Učenici su morali da prate i TV program, i nastavu koju su im organizovali nastavnici.

A bilo je i kolega koji su zbog tih časova svoj rad sveli na „pročitaj lekciju na toj strani i uradi prva tri zadatka“. Za mnoge predmete, smjerove, obrazovne profile nije bilo obrazovnog programa, pa su nastavnici sve to radili sami. Osim onih koji nisu, pa smo zbog njih svi na lošem glasu, i roditelji traže da im se daju naše plate.

I dalje se ne zna da li će produženi boravak raditi u punom kapacitetu, da li će ujutru primati grupu koja ulazi u učionicu u drugoj smjeni.

Ne zna se kako će se organizovati praksa u srednjim stručnim školama, šta će nastavnici koji rade u dvije, tri, pa i četiri škole, zašto oni koji predaju izborne predmete mogu da rade samo onlajn, a ostali ne, zbog čega takva mogućnost nije ponuđena nastavnicima koji spadaju u zdravstveno rizične grupe (a izvodljivo je), zašto nije redukovano gradivo, smanjen propisani broj ocena po polugodištu, i tako dalje – da ne idemo baš u „sitna crijevca“, što bi rekao Šarčević.

Epidemiološke mere su posebna priča.

U kancelarijama Ministarstva škole u Srbiji rade u idealnim uslovima, koje su im omogućile isto toliko idealne lokalne samouprave.

U kancelarijama ne znaju da postoje nesaradljivi predsjednici opština, da postoje direktori koji ne mogu da dobiju priliku da saopšte koje su potrebe škola.

Istina, ima i svijetlih primera, ima direktora koji su već nabavili i maske i vizire za sve zaposlene, dovoljno sredstava za dezinfekciju škole za nekoliko mjeseci, postavili dozere sa dezinficijensima u svim učionicama. Da li se škole smiju toliko razlikovati?

Kada je o maskama riječ, Krizni štab je slao oprečne poruke – mogu sve maske, mogu samo troslojne, ipak mogu bilo kakve, nose se sve vrijeme, ne mora sve vrijeme, mogu da se skinu dok se sjedi u klupi, ipak je najsigurnije da se nikako ne skidaju…

A onda su na sve to došli roditelji, okupljeni oko ideje da ćemo u školi voditi njihovu djecu u izolaciju, gde će biti tajno vakcinisana, maltretirana, a neku od njih će „ljudi u skafanderima“ odvesti u nepoznatom pravcu.

Maske nazivaju brnjicama, pod kojima će se njihova djeca onesvješćivati, jer neće imati dovoljno vazduha. Beskontaktne toplomjere smatraju nedopustivim, jer emituju infracrvene zrake pravo u pinealnu žlezdu!

Sebe smatraju posljednjim bedemom u odbrani života svoje dece, koje mi, prosvetni radnici, želimo da ugrozimo. Takvi roditelji se okupljaju na društvenim mrežama, u grupama koje imaju po nekoliko hiljada članova.

Pozivaju se na dokumentarni film koji ne želim da reklamiram, adrenohrom, sataniste, a mi koji se slažemo sa nošenjem zaštitnih maski smo sluge novog svjetskog poretka.

Zbog čega sam i ovo napisala?

Ovi roditelji su ozbiljno uplašeni i zabrinuti, pojava je postala masovna, a njome se niko ne bavi. Potpuno je ignorisana. Niko se i ne trudi da ih umiri, da im objasni da su naše škole bezbedno mjesto za njihovu i našu djecu.

Zbog svega navedenog ovo nije 1. septembar kojem se radujem. Prvi put za 26 godina rada.

Obrazovni sistem Srbije nije spreman za početak rada u ovakvim uslovima. Izabran je model koji će ugroziti i zdravlje i obrazovanje. Samo kandidat neće biti ugrožen.

Autorka je profesorka engleskog jezika iz Aranđelovca i autorka bloga Klotfrket

Prenijeto sa Danas.rs